ON OTHER_ U MREŽI TEKST(IL)A

Šivam priču koja treba biti ženska. Šivam proznu haljinu, u duljinu i širinu, poprijeko i uzduž, ja sam pisac-puž što traži ruž, ja sam tkalja što traži kralja, autor što štepa bez glave i repa, ja sam ptica čipkarica, ah, nevješt mi je prvi vez, tu će biti rez! Rez! Rez! Rez-etak! Počni već početak!

Na nedavnom putovanju u Zürich posjetila sam izložbu tekstila u muzeju Bellerive, nekadašnjoj rezidenciji proizvođača tekstila Juliusa Blocha – moderne tapiserije, suvremene instalacije, videoprojekcije bile su postavljene u prostorijama koje su nekada bile saloni, spavaće sobe, pa čak i u kupaonici. Tkanine vani, tekstovi i fotografije u ormarima, tapiserije izložene posred sobe kako bi se naglasila njihova estetska funkcija (nauštrb one praktične, zadržavanja topline u prostoriji). Moram priznati da premda ukratko opisani postav možda zvuči interesantno, pomalo sam bila razočarana tradicionalnom pristupu autoricama, radovima i izložbi te hermetičnom obradom izloženog, bez stavljanja tih radova u povijesni, društveni ili ekonomski kontekst tadašnjeg i(li) sadašnjeg vremena. Radovi su uglavnom djela švicarskih tekstilnih umjetnica 20.st. inspiriranih plesom, svakodnevicom, filmovima, kartanjem i prije svega, prirodom.

4

Nalijevo i nadesno nekakvo je grmlje, zlatno i grimizino, sjajilo, gotovo gorjelo od topline crvenila. (…) Tamo bih mogla sjediti dan i noć, tako zadubljena u misli. Misao je – a nije zasluživala to ponosno ime – krenula niz struju. Svake bi se minute zanjihala amo-tamo među odrazima i biljkama, puštajući da je voda podigne i potopi, sve dok se na kraju konopca – poznajete taj mali trzaj – nije iznenada pojavilo klupko ideja; slijedilo je oprezno opuštanje i pažljivo izvlačenje.

Ta inspiracija bila je vidljiva posvuda (koliko god sladunjavo zvučalo): jesenje lišće, ciriška arhitektura – od srednjovjekovnih kućica, do Corbusierovog paviljona i suvremenog Prime nebodera, jezero… Ali najviše je ipak odzvanjao sam naziv izložbe – The Textile Room (Tekstilna soba) i navodio me na razmišljanje Vlastitoj sobi Virginije Woolf.

2

Želi li pisati, žena mora imati novca i vlastitu sobu; a to mišljenje, kao što ćete i same vidjeti, veliki problem prave prirode žene i prave prirode književnosti ostavlja i dalje nerješenim.

Povezanost tekstila i (ženske) književnosti ne iscrpljuje se samo u nazivu izložbe i nazivu knjige:  sama riječ tekst dolazi od latinske riječi texare što znači tkati.

 (…) jer se književnost, to jest rad mašte, ne baca poput kamenčića na tlo, kao možda znanost; književnost je, poput paukove mreže, vezana ma i lagano, ali svim rubovima vezana za život. Često je ta veza jedva primjetna; Shakespearove drame, na primjer, naizgled vise u zraku posve same. Ali kad se paukova mreža iskrivi, zategne na jednu stranu, raspara po sredini, tada se prisjetimo da te mreže ne pletu u zraku bestjelesna bića, nego su djelo ljudskih bića koja pate i vezana su za prizemne, materijalne stvari kao što su zdravlje, novac i kuće u kojima živimo.

Književnost je svim nitima vezana za život, a život je, prema drevnim mitologijama, u rukama prelja (Suđenica) koje predu, namataju i sijeku nit sudbine i upravljaju zdravljem i srećom ljudi. U antičkim su mitologijama prelje i tkalje bile od izrazite važnosti, te je sama Atena bila božica tkanja, a hvalisava Arahna smrtnica koja je tkala bolje od same Atene, pa ju je božica kaznila pretvorivši je u pauka i proklela njene potomke na vječno tkanje. A da je tkanje moglo biti način na koji žena progovara svjedoči i priča o Filomeli u Ovidijevim Metamorfozama; nakon što joj je odrezan jezik, progovara o silovanju kroz svoje tkanje.

Penelopa je svakog dana plela pa noću rasplitala tkanje i na taj način odbijala prosce, pa bi se za nju bi se uvjetno mogao koristiti i termin „spinster“. Termin danas, najčešće pejorativno, označava neudanu ženu, usidjelicu, a dolazi od riječi za ženu (obično neudanu) koja je namatala nit i u predindustrijsko doba na taj način mogla novčano pridonijeti domaćinstvu, te nije morala ovisiti o mužu.  

1

Žena je, mislim da je to zaključio Edward Fitzgerald, sastavljala balade i narodne pjesme, pjevušeći ih svojoj djeci, krateći vrijeme dok je prela vunu ili kad bi se spustila duga zimska noć.

Proizvodnja tekstila u antičko, predindustrijsko, ali i suvremeno doba dominantno je ženska domena: od tkalja, prelja, vezilja, krojačica do današnjih tekstilnih radnica. Vlastita soba je za potencijalne književnice nužna kako bi mogle u miru pisati, izolirati se od svakodnevice, kreativno se izraziti i osim stvaralačkog zadovoljstva ostvariti profit koji omogućava (ekonomsku) slobodu.

Tekstilna soba je istkani pandan tome – grub ili delikatan tekstil, arhitektonski, obavija ili gradi prostor koji(m) se umjetnica kreativno izražava. Nasuprot švicarskom unikatnom, umjetničkom tekstilu stoji onaj koji je proizvod iscrpljujućeg i repetitivnog rada žena u tekstilnoj industriji. Takav rad daleko je od osamljeničkog ideala u kojem osoba ima priliku u tišini svoje sobe misliti – velike, pretrpane, bučne hale ne dozvoljavaju originalno izražavanje i ne ispunjavaju nečije kreativne potencijale pa čak niti novčanike, ali trebao bi radnicama osigurati sredstva za život. No kakav život?

Bez milosti ili dodvoravanja, ali u duhu zajedništva, ući će u one male mirisne sobe u kojima sjedi kurtizana, bludnica i dama s psetancetom. One sjede mirno u konfekcijskoj odjeći kojom ih je muški pisac bio prisiljen ogrnuti. Ali Mary Carmichael uzet će škare i skrojiti tu odjeću tako da pristaje u svakoj pojedinosti.

Doslovno i izrazito duhovito primijenila je Dubravka Ugrešić terminologiju krojenja na oblikovanje romana, tzv. chick-lita ili „ženske priče“. Dekonstruirajući roman na sastavne dijelove, imenuje ih fazama izrade odjeće, a roman naziva – modelom. Zaplet (no pun intended!) postaju „petljice“, rasplet „endlanje“, a umjesto kraja ili epiloga – ostaju „ljubić-restlovi“! Ljubavi roman „skrojen po mjeri“ donosi žanrovski atipičnu junakinju i radnju. Uostalom, tko još nije, najbolje bi bilo da sam pročita.

5

Sobe su tako različite, one su mirne ili olujne, gledaju na more, ili naprotiv, na zatvorsko dvorište, u njima visi rublje ili bliješte opali i svila, tvrde su poput konjske dlake ili meke poput perja – dovoljno je ući u bilo koju sobu u bilo kojoj ulici pa da nam u lice uleti cjelina te krajnje složene snage ženstva. Kako bi i moglo biti drukčije? Žene su milijunima godina sjedile u sobama, te su sada i sami zidovi prožeti njihovom stvaralačkom snagom, a i posljednji krajičak cigle i žbuke njome je toliko natopljen da se ona sada nužno mora prilijepiti za pera i kistove i poslove i politiku.

 

 

 

 

 

Citati u kurzivu:

  1. Ugrešić, Štefica Cvek u raljama života, Konzor & Samizdat B92, Beograd, 2001.
  2. Woolf, Vlastita soba, Centar za ženske studije, Zagreb, 2003.

I.D. _ Lx /420

Lx /400

Zašto pišem(o)?

_ Da naučim nove stvari i pokušam širiti informacije koje su mi zanimljive i vrijedne pažnje. Malo osvještavanja i širenja vidika nikad nije na odmet.

Što je tvoja “druga koža”? U čemu se osjećaš najugodnije?

_ Druga koža su oni materijali koji su s njom direktno u kontaktu, koji su prema samoj koži nježni, koji joj daju slobodu da diše i čiji je osjećaj na koži ugodan (ovo zvuči kao reklama za Persil). Pridajem pažnje tome da materijali budu prirodni i da mi koža na njih dobro reagira jer je u nekim područjima osjetljivija i ne podnosi grubost. Također krojevi u kojima je tijelo slobodno, iako me veseli i uzbuđuje eksperimentiranje s nošenjem odjevnih predmeta koji nisu predviđeni da se nose ona kako ih ja upotrijebim. To nekada rezultira time da sam konstantno svjesna onoga što imam na sebi zbog manjka udobnosti, ali mi je baš zbog toga zanimljivo.

Što se s vremenom – otkada si počeo/počela razmišljati o odijevanju kao o nečem vrijednom pažnje – najviše promjenilo u onome što nosiš?

_ Iako se promijenio sam izričaj i preferencija boja i krojeva (materijalima sam nekako ostala vjerna), uglavnom se radi o nadogradnji i razvoju. Nisam do sada imala velike rezove i nagle promjene u izričaju. Danas više svjesno promišljam o svojim stavovima, kako su oni povezani s društvom i kako to izraziti kroz odjeću; a prije se radilo možda više o samoj ekspresivnosti unutarnjih emocionalnih stanja i raspoloženja, iako sam često „imala nešto za reći“.

S jedne nas strane mainstream mediji bombardiraju pravilima odijevanja, sezonskim trendovima i ‘zabranama’. S druge, postoji niz kritičkih pokušaja da se odijevanje (a onda i moda) demokratizira, podsjeti ljude da je odjeća tu zbog nas, i da svatko moze birati štogod želi dok god se u tome dobro osjeća. Gdje su tvoje privatne granice, i gdje ih, u teoriji, u svojoj glavi postavljaš drugima?

_ S granicama se igramo na razne načine. Zanimljivo mi je kako sam kroz odjeću ponekad lakše spoznala/upoznala sebe i zaključila kakvi su moji stavovi zapravo, iako ih možda do tada nisam bila svjesna, nastupila bi iskrenost kroz akciju. Barijere kroz odjeću su uzbudljive, jer se možeš lako postaviti u situaciju u kojoj ti nije nimalo ugodno. Za mene su to bili—a i dalje dijelom jesu—uski i tanki odjevni predmeti koji prianjaju uz tijelo te majice otvorene na prsima. Iako mi je i grudnjak bio fascinantan jedno kratko vrijeme (više radi njegove konstrukcije i izgleda, manje radi funkcije), ne nosim ga, a to se nekad smatra nedoličnim (samo kad dopustiš sam sebi pretpostavljam). No i taj strah (granica) s vremenom popušta. Što se tiče granica drugih, mogla bih eventualno izraziti subjektivni doživljaj (ne)sviđanja, a on je vezan za pretjeranu potrošnju, nesklonost recikliranju i podvrgavanje trendovima bez promišljanja o istima.

OOS zagovara prihvacanje razlicitosti i prije svega samog sebe, kakav je tvoj odnos prema tvom tijelu?

_ Trudim se biti zahvalna svome tijelu i iskoristiti njegove mogućnosti, pogotovo jer imam te sreće da to doista i mogu. S time dolazi i odjeća koja mu godi, daje mu da diše i slobodno se kreće, laska mu na suptilne načine. Pokušavam se što više osloboditi u svim pogledima i biti iskrena prema sebi i svijetu. Tijelo i odjeća su jako bitni segmenti i alati koji pružaju razne mogućnosti. Rješavanje i otpuštanje uvjetovanosti i konvencija koje su iracionalne je također jedna od vježbi koje prakticiram svojim tijelom.

Da li se, kako i zašto tvoji matični interesi manifestiraju na polju odijevanja i mode? Drugim riječima, kako oni mogu doprinijeti razvoju i proširivanju (tematskom, diskurzivnom) pisanja o modi?

_ Smatram da je moda snažan alat u poticanju ljudi na razmišljanje, približavanju pojedincima, razbijanju granica. . . Voljela bi komunicirati i pronaći najlakši način kako doprijeti do ljudi i potaknuti ih na razmišljanje u nekim novim, njima svojstvenim smjerovima. Smatram da je to najljepše učiniti kroz kreativnost i umjetnost, koja je suptilna i nudi se, a ne nameće, iako je moda često kroz trendove zaista nametanje. To otvara prostor i mogućnost manipulacije no i već samim time znači da je postoji sposobnost dijeljenja iskrene i dobronamjerne ideje koja će potaknuti pozitivne promjene i oslobađanje, toleranciju i ljubav.


ON OTHER_ KRIZA IDENTITETA

Krize mogu biti ekonomske, ekološke, izbjegličke…one na globalnom nivou nekako ne mogu ne utjecati i na one na privatnom. Bili smo u krizi, nismo znali što i kako s OOS-om, inspirirali smo se drugim stvarima, usmjerili energiju na drugim mjestima. Dođe to nekada, ljudski je. Kažu da je dobro raditi pauze, napraviti odmak, vidjeti što dalje, gledati nekim novim očima. Probat ćemo dati novi pogled na OOS, uvesti neke nove energije i ljude, neke nove teme. Za početak stavljamo sebe pred sebe i sebe pred vas, otvoreno i iskreno.

 

black1888_

Posljednji outfit post prije neplanirane stanke bio je plavi. Koloristički, možda i ne prevelik odmak od pretežito akromatičnih kombinacija, ali u mojoj glavi (kao i na njoj) tada je sve bilo ‘šareno’.
U međuvremenu sam nosio i ružičastu i neonski žutu.
U međuvremenu smo Lucija i ja zajednički radili na nekim stvarima. Neke će ostati u prošlosti, neke možda i oživimo kad skužimo da je pravo vrijeme za to. Kao i moje boje.

it also contains a strong Green line which is hidden, unless the visual components are dispersed by a spectroscope

 

lalalua_

to remain inactive or in a state of repose, as until something expected happens

to remain neglected for a time

to postpone or delay something

to look forward to eagerly!

f


petriza_

WordPress mi je u jednom trenutku javio kada sam objavila zadnji post na On Other Skinu. Bilo je to 10. prosinca 2014. Od tada do danas prošlo je 306 dana ili 26,438,400 sekundi ili 440,640 minuta ili 7344 sati ili 43 tjedna i 5 dana, ili statistički 83,84% jedne godine. U tih 83.84% vremena pojela sam oko 920 obroka, popila 600injak kava i 220 alkoholnih pića (+-), kupila 3 haljine, jedne hlače i dvoje cipela; putovala u 6 zemalja Jugoistočne Azije, provela tri tjedna na ljetnom seminaru pri European Graduate School u Saas Feeu, preselila se iz Singapura u Zurich na letu od 6601 zračnih milja u trajanju od 17 sati, provela 8 dana u Zagrebu. U Zurichu sam ukupno 32 dana, 5 sati, posjetila sam 3 izložbe, započela s Master programom Curating na ZHdK na kojem sam dosad odslušala 5 predavanja, 2 radionice, napravila jednu prezentaciju i pročitala cca 300 stranica raznih autora. Broj sati proveden online, uff…
Podaci i statistike, što da s njima činimo? Volimo znati kako napredujemo, a brojevi su tu da nam potvrde ili daju “objektivni” feedback određenog stanja. Ali budimo iskreni, unatoč točnim brojkama vjerojatno neću, primjerice, manje sati provoditi na internetu. Tako brojka od 306 dana ipak nije mogla sugerirati niti mene natjerati da tekst napišem prije, češće ili slično. Skloni smo brojevima, ali ipak ne možemo predvidjeti kada i zašto ćemo upasti u krizu, zašto blog ima toliko čitatelja, a ne toliko; zašto se baš nedjeljom u 9 navečer krenem baviti rokom za ponedjeljak ujutro?
Teško da će nas uvid u mnogostruke podatke učiniti zdravijima, pametnijima, uspješnijima, no ono što mi se čini zanimljivo jest način na koji iz brojki stvaramo priče, umjesto da iz priča stvaramo brojke. Eto, možda će nove priče za OOS krenuti inspirirane podacima, brojevima, statistikama i svim onim stvarima o kojima ne razmišljamo kada razmišljamo o identitetu, odjeći i sličnome.

oospetrizasequel

 

rrose_

Zaboravila sam password. Zaboravila sam kako se ulogirati.

Blokada.

Izlike.

Nisam izgubila inspiraciju, ali sam izgubila motivaciju. Hrpice bilješki i črčki, koje se gomilaju ispod naslaga knjiga koje koristim za posao. Izmjena pet radnih mjesta u godinu dana, prilagođavanje novoj radnoj okolini, novim kolegama i suradnicima. Prilagodba novim zahtjevima i očekivanjima, kako tuđim, tako i svojim.

Iščitavanje publicistike, učenje povijesti, upoznavanje drugih kultura, promišljanje o vlastitoj. Preispitivanje; svijeta, sebe… Kriza identiteta.

Stres. Ljenčarenje. Vježbanje. Ljenčarenje. Žurba. Odmor. Izlike. Natuknice. Novi tekst (?).

IMG_5737

 

vanchaaa_

Kad počnem preispitivati što sam to točno radila svih ovih mjeseci, ponajviše u proteklih pola godine otkako je OOS neaktivan, teško nalazim odgovore… Uopće nije lako pisati o ičemu iz vremenski ograničene perspektive, vrijeme je relativna komponenta, zbog čega često osjećam da sam trebala napraviti nešto više i opipljivije. Ipak, ako to išta znači, shvatila sam neke stvari. Shvatila sam da u biti znam što želim i što ne želim, te kako su to dva recipročna, jednako vrijedna saznanja. Postalo mi je najvažnije da osjećam mir i balans, kako prema drugima tako i iznutra. Počistila sam prostor u sebi i oko sebe, a fizički preselila u novi, prihvaćala promjene, suočavala se sa strahovima… Proces je to, koji još uvijek traje.

Radila sam, položila zadnji ispit i upisala diplomu kod najdivnije mentorice. Od činjenice da ću ipak konačno diplomirati, znatno me više veseli proces rada koji je tek počeo. Slikala sam, puno. Crtala manje. Pročitala neke drame, tako da ih ne moram stvarati sama. I tražila druge tehnike i načine izražavanja.

Dogodili su se zanimljivi novi ljudi, novi filmovi, glazba i koncerti. Neki od njih i posebno bitni. Nova druga koža baš se i nije dogodila. Uz iznimku jedne duge crne koncertne haljine, deset brojeva prevelikog tamnozelenog zimskog kaputa koji sam našla usred ljeta u Rijeci, te prekjučer kupljenog T-shirta sa sitotiskom tlocrta Meštrovićevog stana u Ilici 12/1. (E.A. 1/1 S.V., Ilica 12/1)
Najvažnija kupnja, zbog koje sam baš sretna, pristigla mi je poštom prije par dana, i to na rođendan autorice, čiji novi album još uvijek s nestrpljenjem iščekujem… (PJ Harvey, ‘The Hollow of the Hand’)

oos_kriza identiteta_vanchaaa


INSTA _

onotherskin5418

Teško nalazim prave riječi u zadnje vrijeme pa ću samo reći HVALA na podršci.

Neplanirano, po običaju, vrijeme je za nove, nepoznate avanture i izazove. ;)

onotherskin-stairway-to-heaven


ON OTHER_ Silvio Vujičić Still Life 2014 EA11SV

oos_sv_01

Kako smo još početkom siječnja najavili, prilikom iscrpnog razgovora sa Silvijem Vujičićem, prenosimo i dio atmosfere s revije njegove aktualne kolekcije Still Life, koju smo imali priliku vidjeti krajem prošle godine.

Bilo je vrlo zanimljivo prisustvovati ovakvom tipu prezentiranja odjevnih predmeta, prilikom kojeg je izuzetna pažnja usmjerena na to kako modeli zapravo nose odjeću. Čine to na posve nenametljiv, suptilan način, pazeći pritom i na ritam (hoda i pozadinske glazbe), tako da oko prisutnog promatrača može pohvatati taman toliko detalja da poželi vidjeti (i dodirnuti) još.

Kako je dizajner sam naveo da je koncept kolekcije u osnovi ‘mrtva priroda’ – tako je i na prvi dojam lako iščitati da su na većinu materijala aplicirani prirodni motivi lišća, ptica i insekata, prema crtežima autorice Zrinke Barbarić. Materijali su u svojoj teksturi i gustoći tretirani i raznim kemijskim testiranjima, primjerice na kiselost, odnosno na ph vrijednost… Premda se isprva ne čini tako, naš je dojam da su ipak kroj i silueta ono najzanimljivije u kolekciji. Iako su se sami materijali gotovo mimikrirali s pozadinom zidova iza stakla paviljona i izazvanom izmaglicom, maksimalno su istaknuli upravo prilagodljivost kroja tijelu i njegovu vrlo laku nosivost.

Za kameru je zaslužna Smiljka Guštak, a za montažu Ivan Slipčević. Iz video snimke revije tako je svaki model koji je prezentiran u zrcalnom paviljonu dobio i vlastitu zrcalnu sliku.

oos_sv_02 oos_sv_03 oos_sv_04 oos_sv_05 oos_sv_06 oos_sv_07 oos_sv_08 oos_sv_09


INTERVIEW_ Silvio Vujičić

oos_sv_001

U siječnju, uobičajeno, sve počinje već mnogo puta izrečenim riječima. Novi počeci, nove odluke, nova godina… I neki novi prostori. Ovom prigodom vodimo vas u prostor dizajnera koji nije samo (modni) dizajner. Njegovi radovi nastaju kao simbioza disciplina različitih vrsta, a ponekad se tu nađe i pokoji parazit. To sve nimalo ne čudi s obzirom na gotovo laboratorijski (al)kemijski proces stvaranja radova koji prolaze njegovu strogu kontrolu, te samo dodatno naglašava jedinstvenost takvog promišljanja i pristupa modi, dizajnu i umjetnosti.

Nekad smo prisiljeni stvoriti nešto novo, pa tako i nove prostore. Sam dizajner nedavno nas je pozvao na otvorenje svog netom dovršenog showrooma u sklopu radnog prostora studija, u koji je preselio lani (prethodno je držao atelje u zgradi bivšeg industrijskog kompleksa tvornice braće Ševčik, koji je prošle godine srušen i uništen). Tom je prilikom prezentirana i aktualna kolekcija, koju ćemo predstaviti i ovdje neposredno nakon intervjua. Sa željom da razgovorom obuhvatimo sve njegove široke interese i barem malo razotkrijemo način na koji on vidi ‘drugu kožu’, nastojali smo ući ‘duboko unutra’ (kako sugerira i sam natpis uz staklenik showrooma, nastao kao anagram reklamne ploče prethodnih korisnika tog prostora), u ono možda površinski nevidljivo područje mode.

Naš sugovornik Silvio Vujičić prenio nam je ideje o načinu, uvjetima i procesu rada s kojima se suočava još od početka svog djelovanja. Razgovarali smo i o specifičnosti procesa, procesualnosti njegovih radova, dotaknuli smo se složene teme zazornosti, kulturološke uloge mode te njezinog ‘parazitiranja’ poput virusa u društvu. Naposljetku, ali ne manje bitno, spomenuli smo i društveno odgovornu ulogu te mogućnosti ‘sustainable’ mode kao potencijala za promjenu načina na koji (modu) mislimo.

oos_sv_002

_ Otkako si počeo djelovati, koji su ti ciljevi, jesu li oni ostvareni i što se s vremenom promijenilo u tvom načinu rada?
U samom početku, neposredno nakon izlaska s Tekstilno-tehnološkog fakulteta nisam znao što su uvjeti rada, niti kakvi bi oni trebali biti. U Hrvatskoj tada nije postojala praksa unutar nekog umjetničkog ateljea ili dizajn studija te nisam mogao naučiti što je zapravo studio kao organizacija, što je točno proizvodni proces, na koji način se nešto studiozno radi. Na TTF-u se proizvodni proces učio na principu konfekcijske proizvodnje u jugoslavenskoj industriji, dok se dizajnerski princip razmišljanja gotovo nije ni primjenjivao. Što se ciljeva tiče, naravno da sam ih imao, no cijeli je moj plan ‘pao u vodu’ u trenutku kada sam zaista pokušao djelovati. U početku sam radio u svom stanu i u ateljeu pri Akademiji likovnih umjetnosti, gdje sam također nastavio ‘raditi modu’.
Naime, mogao sam paralelno razvijati oba medija u tom prostoru. Međutim, ubrzo sam morao unajmiti atelje, jer su se jednostavno počeli gomilati radovi, alat, strojevi… Sve to više nije stalo niti u stan, niti na Akademiju. Produkcija je počela uključivati i vanjske suradnike i njihove usluge, sastanke s klijentima. Jako puno vremena sam potrošio – točnije, investirao – u sve nepoznanice osnivanja studija, u fizičkom i u administrativnom smislu. Vrlo sam rano bio prisiljen to svladavati, rekao bih čak da sam se u nekom trenutku ‘bacio niz provaliju neznanja’. Tako sam se osjećao – padaš, prihvatiš se za grančicu i onda ostaneš (ili ne ostaneš) visiti. I sada shvaćam da je to bila dosta korisna metoda. Bacanje u nepredvidivu situaciju. I danas to kažem studentima – da pokušaju ostvariti neku nerealnu situaciju tako da se bace, jer tek tada zapravo vidiš možeš li nešto ili ne. Ukoliko to ne mogu, postoje druge opcije, kroz partnerstva ili rad za nekog poslodavca. Još danas ne mogu reći da sam uspostavio neke definitivne ciljeve, samo petogodišnji plan… Bez obzira što se to možda percipira drugačije, daleko je to od ‘raja’ i nekakvog mog ideala.

_ Tvoje je obrazovanje zapravo, premda blisko u medijskom (prvo si diplomirao na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, a zatim na Akademiji likovnih umjetnosti), vrlo široko u onom praktičnom smislu. Koliko te sama formalna edukacija oblikovala u počecima rada i promišljanja, te koji su razlozi za izlaženje iz tih područja u još veću širinu (kemija, botanika, povijest umjetnosti)?
Oduvijek sam volio modu. Dok nisam primio razna izvaninstitucionalna znanja i stekao uvid u načine rada u nekim drugim sredinama, na TTF-u mi je bilo prihvatljivo studirati. Na Akademiji sam zatim upisao nastavnički smjer u klasi prof. Šuteja, Akademija je bila moja nadogradnja. Na Filozofskom fakultetu slušao sam povijest umjetnosti. Taj odsjek mi je izuzetno pomogao, čak bih rekao i više od oba ‘matična fakulteta’. Doslovno je unio literaturu u moj život. Oba fakulteta koje sam formalno završio realno imaju vrlo skromnu količinu obavezne literature, doista nekakav minimum minimuma. Kroz Filozofski fakultet pronašao sam neke paralele, interesna područja u povijesti umjetnosti, botanici, filozofiji itd. Ubrzo se dogodila simbioza svih tih medija. Kada razmisljam o nečemu ili kada gledam nešto – bilo to slika, fizički predmet ili nešto treće – gledam kroz širi kontekst, kroz prizmu današnjih umjetničkih praksi, povijesti, povijesti umjetnosti, suvremene mode, kulinarstva, botanike… To je moj individualni način gledanja na svijet koji me okružuje, u kojem su se pojedini mediji kroz koje gledam nametnuli sami kao potrebe, alati ili interesi. Moji su radovi hibridi medija i vremena.

oos_sv_003

_ Kakvi su radni uvjeti kojima težiš, kako je bilo započeti kao samostalni umjetnik na našem području, te primjećuješ li ikakve promjene u tom kontekstu tijekom više od petnaest godina rada?
Kao samostalni umjetnik počeo sam dosta rano, i odmah sam u startu shvatio da ne želim raditi putem autorskih ugovora, da mi cijeli takav sustav koji država nudi ne odgovara. Sa statusom samostalnog umjetnika, država te percipira kao osobu koja od svog stvaralaštva ostvaruje dobit od pedeset posto, dok je preostalih pedeset posto trošak produkcije rada. To se u praksi pokazalo potpuno neistinito. Na primjeru funkcioniranja ideje vlastitog studija, u periodu od godinu dana pratio sam kako se to uistinu manifestira. Stanje je bilo vrlo loše, jer to je nerealna slika umjetnika u hrvatskom društvu.
Danas, ako želiš raditi kao samostalni umjetnik u Hrvatskoj, sigurno će ti više od osamdeset posto sredstava otići na realizaciju i postprodukciju rada. Naravno, ukoliko ne stvaraš u stanu kojeg financiraju roditelji, već u studiju ili nekoj drugoj infrastrukturi koja sa sobom povlači razne troškove. To se meni dogodilo. U tom sam se trenutku registrirao u poreznoj upravi i ušao u sistem samostalnih umjetnika. Tada je to bio hrabar potez, ali smatram da se to danas nije puno promijenilo. Vrlo rano pokušao sam odcijepiti sebe od sebe, ‘sebe kao umjetnika’ od ‘sebe kao osobe’. To je, posljedično, posložilo stvari. Formirao se studio, ljudi oko mene i način poslovanja, a donijelo je i puno discipline, sistematizacije i arhiviranja, što sada omogućuje uvođenje novih ljudi u proces rada, te lakšu i bržu komunikaciju u radu.

_ Radiš li isključivo sam, odnosno da li osim konkretnih suradnji (s Ivanom Franke, Kristinom Lenard, kolektivom BADco…), imaš neke stalne suradnike kojima možeš povjeriti i prepustiti određeni dio posla?
Apsolutno, s time da je trebalo puno vremena da uspostavim tu suradnju. To je najteži dio posla – rad sa/na ljudima – uzeti mlade ljude i naučiti ih određeni dio procesa, ako oni to žele. Razvio sam krug od troje-četvero ljudi, koje po potrebi, ovisno o projektu, uvedem u neki ‘problem’ i koji mogu samostalno izvesti neki segment rada do kraja. To je u principu dugotrajan proces. U razvijenijim zemljama situacija je malo drugačija (ako govorimo o modi i umjetničkoj produkciji). Ljudi su daleko više specijalizirani za određena područja i lakše se mogu kasnije zaposliti. Kod nas studenti dobivaju šira znanja u manjem opsegu, ali za ništa specifično nisu specijalizirani, što je u praksi popriličan problem jer niti jedan segment ne uspijevaju realizirati samostalno. Zbog toga je studio danas ujedno i svojevrsni prostor edukacije.

_ S obzirom da kontroliraš cijeli proces rada, koliko je to zapravo održivo i kako je danas moguće funkcionirati na taj način?
To je pitanje mjere u kojoj želiš biti energetski prisutan u samom radu. Osobno ne volim biti udaljen previše od same produkcije, jer mi se znalo dogoditi da kasnije ‘ne prepoznajem’ vlastiti rad. On je naprosto postao energetski drugačiji, emitira drugačiju energiju. Nisam isključiv glede tog odabira, no zasad bih volio što više kontrolirati proces, dok je god to moguće. Općenito mi je zanimljiva ideja odjeće rađene u malim serijama, s jedne strane odjeća koja je prošla kroz ruke relativno zadovoljnih ljudi, a s druge strane odjeća koja prolazi kroz sisteme pojedinih mega-kompanija u kojima su to najvjerojatnije izradili mnogo nesretniji ljudi. To je prilično vidljivo na auri te odjeće. Moja konstantna prisutnost u proizvodnom procesu, naravno, može biti pomalo iritantna za ostale djelatnike, međutim mene zanima i pogreška, taj trenutak greške, kao i ono što iz te greške može proizaći.
Možda je to s moje strane sebično – proizvodni proces je jako lijep, bez obzira što sam ga dao nekom drugom – u tom procesu događa se magija i ja želim biti dio te magije. Mislim da se veliki dio enegije stvara upravo tada te implementira u sam finalni prozvod koji me kasnije često mnogo manje zanima. U tom zadnjem segmentu postprodukcije spreman sam i na mnogo veće kompromise.

oos_sv_004

_ Sam proces u tvojem je slučaju na neki način prisutan i u prostorno-vremenskoj komponenti finalnog produkta, odnosno sami su radovi procesualni, promijenjivog karaktera, imaju život, rastu i razvijaju se te umiru s vremenom, tj. određeni su samim njihovim trajanjem. Kako postižeš takvu transformabilnost, i to bez obzira na medij?
Koncepciju promjene počeo sam istraživati zbog veze s općenitom brzom potrošnjom svega oko nas, zbog nečega što bi se moglo nazvati konzumerizmom. Bila mi je zanimljiva ta ogromna mašina. To je danas brza moda. Ona cijelo vrijeme testira tvoju drugu kožu (other skin). Slikama ju iznimno brzo dovodi u pitanje, kako bi te navela na brzu konzumaciju. Igra na nesigurnost. Papirnate kolekcije koje sam radio predstavljaju reakciju na cijeli taj sustav u kojem, recimo, uđeš u dućan, kupiš nešto relativno povoljno, doneseš proizvod kući, baciš račun, baciš vrećicu, baciš ambalažu, te naposljetku obučeš i vrlo brzo baciš i sam odjevni predmet.
Poslije sam taj interes za kratkotrajno na neki način prebacio u umjetnički medij, počeo sam u tom smjeru razvijati radove, koncipirati ih tako da budu pre(d)programirani. Izrađivao sam radove koji su imali svoj vrlo određen vijek trajanja – nekad je taj vijek odgovarao periodu trajanja otvorenja izložbe, a ponekad se radilo o višegodišnjem trajanju. U umjetničkom svijetu to je prilično zahtjevnije područje, s obzirom da ljudi koji sakupljaju/kupuju i izlažu umjetnine tendiraju tome da one budu ‘vječne’. S takvim razmišljanjima još i u ovo vrijeme društvenog razvoja imam problema. Jako je malo onih koji će kupiti rad, kojima je jasno da ga mogu sačuvati uz određene uvjete i na određeno vrijeme, ali su pritom svjesni kako to nije njegova bit. Njegova bit je ta efemernost. Upravo mi je efemernost ostala dosta bitna u stvaranju, jer neke važne stvari događaju se unutar jako različitih segmenata vremena i na nekim jako posebnim mjestima. I danas se ‘borim’ s vlastitom arhivskom građom i vlastitim radovima. Često mi se dogodi da neki predmet nestane, ali ostanu njegovi ostaci, ‘residues’… Ti ostaci su zanimljivi jer oni komuniciraju o tom radu i s vremenom postanu rad. Rad (p)ostane dokument, a dokument (p)ostane rad. To su mi interesantni koncepti.

_ Tvoja metodologija rada, kratki opis procesa nastanka jednog rada…
U umjetničkom radu ideja se razvija, recimo, oko dvije godine, budući da mi je zbog samog koncepta potrebno više vremena. Kada se koncept posloži, počinje faza testiranja, dakle, uzorci, makete/modeli, troškovnik… Tek potom kreće produkcija. Unutar područja umjetničkih radova, to više uglavnom nije proizvod samo mojih ruku, već i staklopuhačkih, bravarskih, farmaceutskih itd…
Kod odjevnog je predmeta drugačije, jer je sam medij mode puno brži i agresivniji. Nakon što se ‘zakačim’ na neku temu ili ideju, mogu dosta brzo reagirati, a s obzirom da većina produkcije nastaje u studiju, i sam se predmet može brzo realizirati i prezentirati. Neka manja kolekcija može se idejno izvesti u dva mjeseca, a izvedbeno unutar mjesec dana.

oos_sv_005

_ U radovima spajaš vlastite široke interese na prilično jedinstven i zanimljiv način, kreirajući tako vrlo zanimljive instalacije i performanse kojima ukidaš granice pojedine discipline, bilo umjetnosti, znanosti, tehnologije, dizajna, plesa, mode… Manipuliraš gotove forme različitim kemijskim procesima i u to uključuješ dodatne osjetilne elemente, mirise… Je li to na neki način stvaranje utopije vlastitim radovima?
U nekim radovima zasigurno postoje vlastite utopije. Neki radovi tako postaju vizualno nerazumljiviji promatračima. No, ne mislim da je vlastita utopija nužno loša stvar.

_ Što te trenutno inspirira (u glazbi, filmu, likovnosti i drugim disciplinama)? Jedno svjetovno pitanje. :)
Pokušavam neku recentnu glazbu i filmove skinuti s interneta. Ponekad veću količinu toga downloadam u prosincu i retrogradno odradim godinu iza sebe. Bez obzira na moje interese, literaturu i na to što radim većinu dana, mislim da je dosta bitno biti svjestan stvari koje nastaju u vremenu oko tebe, sada. Trenutno preslušavam ’20 Most played Albums of 2014’ s dazeddigital.com i gledam ‘American Horror Stories’ S04. Smatram da je ok izlaganje svemu, čak i ako mi se to možda pretjerano ne sviđa, ok mi je da to čujem, vidim i da imam mišljenje o tome u vremenu kad je to nastalo. I da sutradan mogu sudjelovati u nekom konstruktivnom razgovoru, da znam moguće reference na suvremene autore, bilo da se radi o umjetničkim radovima ili o kolekcijama odjeće. Mnogo ljudi preskače neke pojave svog vremena i 20 godina nakon toga i dalje nisu za njih čuli. Popularno bi se to reklo – ‘zapeli su u vremenu’. Ideja da bi mi se to moglo dogoditi mi je zastrašujuća, pa se trudim da se to ne dogodi. Za umjetnika je iznimno važno ostati u kontaktu sa svime što je trenutno aktualno na različitim medijskim platformama, jer to je ujedno i ključ odgonetanja umjetničkih radova, iščitavanja informacija iz njih. U protivnom, pojedinac može svijet oko sebe pročitati samo na estetskom/dekorativnom nivou, što je najniža dimenzija iščitavanja.

_ U procesu razvijanja koncepta, ima li nekih pravila kojima se vodiš i da li ih ponekad ipak prekršiš?
Imam pravila koja si postavim, no koja ponekad kršim. Sve ovisi o tome kojim redoslijedom prikupljam materijale te kako se oni ‘spajaju’ s prethodno dobivenim informacijama. Sve se to, dakako, događa unutar vlastitog sustava kodova.

oos_sv_006

_ Koja je, prema tvojem mišljenju, povezanost između umjetnosti i (modnog) dizajna? Mnogi bi umjetnost nazvali ‘višim’, ‘čišćim’ oblikom stvaranja, a modu i dizajn ‘nižim’, zbog komercijalne i konzumentske vrijednosti tih proizvoda… Postoji li granica između njih i je li istu moguće definirati?
Nastojati ću govoriti o globalnom, a ne lokalnom kontekstu. Vizualna umjetnost trenutno godišnje okreće najviše novca na globalnom nivou. Dakle, potpuno je krivo kada netko tvrdi da se od umjetnosti ne živi. Umjetnost je izuzetno profitabillan medij. Ne nužno i za samog autora, ali za cijeli sistem oko njega apsolutno jest. S druge strane, ista ta umjetnost besplatna je i dostupna svima. Ne trebaš posjedovati neki rad da bi mogao ‘uzeti’ ono što taj rad daje – on ostaje u zbirkama koje su najčešće javne, dakle, dostupan je generacijama ljudi za daljnju ‘konzumaciju’.
Umjetnost i moda (u smislu modnog dizajna) dva su različita medija koja se mogu katkad i ‘dodirnuti’. Taj trenutak kada prezentacija kolekcije odjeće, kao i sama odjeća, postane i umjetnički rad nazivam momentom visokog oblika dizajna. No potrebe stvaranja jednog i drugog ponešto su drugačije. Rekao bih da umjetnost nastaje s ‘meta’ pozicije kao reakcija na puno elemenata i podražaja u kontekstu koji te okružuje. Ona nije određena formom, funkcijom, niti samom materijom, dok moda, uz nešto laganiji koncept i kontekst, nastaje i iz drugih potreba, generalno govoreći – konzumentskih. Možemo također reći da modno tržište uvjetuje i dizajn samog proizvoda, u smislu postojanja sezonskih modnih tendencija. Sve su to parametri koji ne postoje u umjetničkom stvaralaštvu. Malo je modnih dizajnera za čije kolekcije možemo ustvrditi da su relevantne na nekom konceptualnom nivou i da korespondiraju s vremenom u kojem nastaju. Tu je također i estetska komponenta, koju je umjetnost odbacila još prije stotinu godina, dok ju moda i dalje drži jednim od najvažnijih faktora te je upravo zato modni svijet prepun kiča. Moje je mišljenje da bi dobar dizajn trebalo ‘uživati’ više ljudi i smatram da je zadaća modnog dizajnera da dođe do nekih dobrih rješenja koja će ‘izići’ na ulicu, koja neće samo ostati na nivou pojedinca. Meni je osobno zanimljivo vidjeti ‘moje’ odjevne predmete na ulici u većem broju, a ne samo na ljudima koje osobno poznajem.
_ Ono što bi Julia Kristeva nazvala ‘zazornim’ vrlo je bitan element, a često i sama tema tvojih radova – tjelesne izlučevine, virusi, (bio)kemijske tekućine, izvrtanje stereotipnih rodnih kategorija (’Disposable collection #2’), stvaranje nelagodnih i začudnih situacija (kao, primjerice, u radu ‘Privatni/javni striptiz’), naglašavanje procesa propadanja (’Caput mortuum’)… Mijenja li prisutnost takvih tema naš odnos prema stereotipima, potiče li drugačiji odnos prema tijelu, smrti, prema javnom prostoru i konvencionalnom ponašanju u njemu i je li ti to bio cilj?
To je bila moja potreba i cilj. Ti su radovi nastali kao reakcija na čitav kontekst u kojem živim i radim. Velik broj mojih radova etiketiranih kao ‘konzervativni’ nastali su kao reakcija u periodu dovršavanja studija na ALU, tada vrlo konzervativne institucije koja je koristila 19-stoljetne edukativne modele. Danas, kada više nemam doticaja sa 19. stoljećem, radovi nastaju kao reakcija na neku drugu ‘stvarnost’. Ono što mi je bilo i ostalo zanimljivo jest manipulacija ‘nestabilnom’ materijom, materijom koja ima neko dvosmisleno značenje ili dvojaku pojavnost. Također smatram da je jako dobro sve što nije uvriježeno, i čini mi se da bih – kada ne bih radio ovo što radim, a mislim da to još ne radim na nivou na kojem bih htio – ekstremno djelovao unutar neke radikalne organizacije.
oos_sv_007
_ Kakav je odnos prema kulturnoj memoriji u tvojim radovima? Pojedini se radovi vrlo često referiraju na povijesne umjetničke kanone (’Alkemijski poliptih’, primjerice), a u svojem ciklusu grafika za hotel Lone aplicirao si motive sa srednjovjekovnih i renesansnih freski istarskih crkava, za što si prethodno proveo i detaljnije istraživanje i analizu. Misliš li da bi se umjetnost i modni dizajn trebali referirati na vlastitu ‘tradiciju’, tj. da je ponekad (da bismo išli ‘unaprijed’) potrebno uključiti moment kulturne memorije i podsjetiti na nju?
Ne mislim da je potrebno imati reference u radovima, no kod ponekih svojih radova imam potrebu i krećem upravo s referencom kako bih istaknuo određene recepte i procese nastanka samog rada. Kod ‘Alkemijskog poliptiha’, kao i kod serije grafika ‘M’, pokušavam zapravo nanovo napraviti isti recept, tj. rad po istom receptu, ali u drugom vremenu, s drugom tehnologijom, lišen formalnog sadržaja, te zatim promatrati može li gledatelj napraviti distinkciju. Ornamenti koji se nalaze na istarskim srednjovjekovnim freskama (korišteni kao izvornici za seriju grafika ‘M’ u hotelu Lone) zapravo su isti ornamenti koje su srednjovjekovni tkalci koristili za tkanje tekstila. Nije se samo radilo o istim uzorcima, već doslovno o istim šablonama koje su se razmjenjivale između umjetnika i tekstilnih tkalaca. To je ujedno bila početna koncepcija za moje radove. Uzorak na slici i tekstilu nekad su bili ista stvar, nekoliko stotina godina kasnije ja fotografiram preostalu sliku jer tekstila više nema, pa preko slike rekonstruiram tekstilni raport uzorka koji potom vraćam na tekstil i na taj način dobivam određenu količinu tekstila koji na kraju opet fotografiram. Zatim ga opet sitotiskom vraćam na fazu ‘slike’.
Sličan princip ponekad koristim i u stvaranju odjeće. Ponoviti ću neki recept za proizvodnju tekstila suknje iz 19-stoljetne hrvatske tradicije, možda ću djelomično i citirati formu te suknje. Promatrati ću mogu li ljudi razumijeti što je uistinu kulturna memorija, a što kič u modi. Dosta sam istraživao odjeću ne bih li revitalizirao neke procese, doista prave recepture i kemijske procese. I danas tim recepturama tretiram tekstil i novu gotovu odjeću. Moje bavljenje time proizašlo je iz reakcije na kič proizvod – suvenir, koji je jako popularan u Hrvatskoj posljednjih 15 godina. U visokom i niskom dizajnu servira nam se derivat etno proizvoda, ali vrlo površnog proizvoda, a taj cijeli magijski dio koji u našoj kulturi postoji kao temelj cijelog ethnosa, potpuno je izostavljen. Recimo, iza kulture crvenog u odijevanju postoji cijela filozofija i tehnologija – primjerice, bojanje određenim supstancama smiju raditi samo žene koje su izgubile menstrualni ciklus, ili nekim drugim procesom barataju isključivo žene koje su tek počele menstrualni ciklus… Postoje određena pravila, tehnologije i recepture koje se zanemaruju i izbacuju iz nečega što nam se kasnije servira kao proizvod, a samo radi neukosti dizajnera.
oos_sv_008

_ Pitanje tijela na vrlo je složen način prisutno u tvom radu, ime jednog od tvojih radova je ‘Izloženost virusu i modi’. Razni su umjetnici usmjeravali na povezanost tijela s raznim društvenim fenomenima (HIV). Kako je u modnom dizajnu moguće ‘čitati’ utjecaj šireg kulturološkog odnosa prema tijelu, a koji se mijenja kroz vrijeme?
Taj je rad nastao kao reakcija na odnos modne industrije prema tijelu općenito te na odnos ljudi unutar modne industrije prema vlastitom tijelu. Jedno sam vrijeme prilično neuspješno nastojao napraviti nešto izvedbeno, recimo nekakvu drugačiju prezentaciju odjeće. Tada sam počeo raditi s plesačima i s najmarginaliziranijom grupom ljudi – djelatnicima pornografske industrije. Iznenadilo me koliko oni poznaju svoje tijelo, poznaju ga na razini profesionalnog plesača, ali se na njih (radi njihove profesije) gleda kao na grešku. Oni su poput virusa u društvu. Cijelu tu industriju još i danas prati velika stigma. Tada sam počeo razvijati tekstil koji je u procesu nastajanja koristio digitalni virus. Obično kemijski djelujem na promjenu u strukturi tekstila, no ovdje sam želio digitalnu promjenu u strukturi tkanja. Napravio sam crteže koje smo unijeli u program za uzorkovanje damasta. Ali, u taj smo program unijeli dva ‘virusa’, jedan s ciljem da uništi crtež na nivou vanjskog ruba, dok je drugi trebao uništiti crtež na razini ploha. Taj virus je u konačnici doveo do toga da svaki crtež poprimi drugu grešku, posve proizvoljno. Širi kulturni kontekst i problematika vremena u kojem nastaje rad oduvijek je bila jedno od osnovnih načela rada svakog dobrog modnog dizajnera.

_ Možemo li modu (u smislu današnje globalne modne industrije te uloge i utjecaja koju tekstilna industrija ima danas na sve nas i na nas okoliš) usporediti s virusom koji ‘svladava’ masu?
Trebamo razdvojiti niski i visoki modni dizajn. ‘Visoki’ modni dizajn bi trebao biti dugotrajniji. To je teorija koju među modnim dizajnerima ponajviše zastupa Vivienne Westwood – kupuj malo, ali kupuj kvalitetno te prenesi na druge generacije. To je jednako ‘sustainable’ koncept kao što je i onaj o reciklaži brze mode ‘nižeg’ dizajna – kupuj više manje kvalitetnog, ali kada dotraje, recikliraj umjesto da bacis u smeće. Ukoliko se konzumenti ponašaju odgovorno, ne vidim velike probleme. Međutim, ako stalno samo kupujemo i bacamo odjeću čiji je ugljični otisak visok, onda bih rekao da smo dopustili da nas virus savlada, jer će on upravo to napraviti ubrzanim mijenjanjem klime planete. No, ne bih htio završiti sa misli da je virus samo nešto loše. On je ‘normalna’ stvar u svakoj kulturi. U svakom vremenu će netko kazati da postoji nešto što će se nazvati virusom. U tranzicijskim zemljama trenutno je to možda upravo ekspanzija internacionalnih kompanija brze mode na tržište koje to dosad nije imalo. Razvijeniji svijet od nas odavno je prihvatio da je sve to ‘normalno’ i da je samo bitan dobar stav spram ‘virusa’. Kokain, heroin, sadomazohizam, HIV, transgender, gay brakovi i usvajanja djece, poligamija, neplaćanje poreza crkvi, pravo abortusa… Sve je to negdje u nekom boljem svijetu nevidljivo i normalno. Nestabilna smo mi nacija, tranzicijska i generalno neobrazovana. Postoji još samo jedna preostala stvar koja je za kreativne ljude možda interesantna u ovoj zemlji, a to je upravo nestabilna energija muljevitog tla na kojemu živimo, pogodna za razvitak zanimljivih koncepata koje možemo prezentirati nekom razvijenijem svijetu. Močvara kao kreativni sistem. Nista više od toga.

oos_sv_009

_ Može li se i kako modom mijenjati način na koji modu mislimo?
Mislim da sve ovisi o recipijentima. Postoji publika za viši oblik mode i publika za niži oblik odijevanja. Postoje i ljudi koji modu mogu konzumirati direktno, a da ju ne umiju pritom raspoznati i koji ju nikad neće shvatiti. Možda će neka viša moda ostati zatvorena za neke manje krugove. S tim da to ne osuđujem. Čini mi se da na nekom širem nivou ljude moda možda toliko ne zanima i o njoj ne uče. Zanima ih samo ta primarna ljudska potreba da se ogrnu nečim novim, a to već pripada kategoriji pomodnosti.

_ Smatraš li da je zadatak mode i da bude društveno odgovorna? Kako se takva moda može proizvesti?
Tu opet imam podvojen stav. Jako mi je drago kada vidim da se proizvodi moda koja je ‘sustainable’, koja nije uništila, ubila, unesrećila ili izrabila. S druge strane, treba razumjeti da moda nije potrebna kategorija u onom opsegu u kojem postoji danas. Kao što nije ni umjetnost. Ipak, ona jest ljudska potreba, nadrealna potreba. I ako ćemo ju reducirati samo na proizvod koji zadovoljava isključivo one osnovne nužne kategorije i parametre, onda ona prestaje biti moda i postaje samo dizajn. U tom je smislu prihvatljivo koristiti krzno, dok god je industrija mesa legalna, što znači da društvo to smatra prihvatljivim. Ako već postoji legalni lanac, onda želim pravo na tu svoju nadrealnu potrebu unutar lanca.

oos_sv_010

_ Tvoji radovi uvijek propituju društvene norme i konvencije o tijelu, zdravlju i bolestima, rodnim ulogama, estetici… Odjeća koju stvaraš nikada nije dio tržišnih modnih zakona (često je i njezina komercijalna, prodajna vrijednost inferiorna ideji koju tom odjećom nastojiš izraziti), primjerice, mnogi bi tvoje crvenom bojom obilježene t-shirte iz ‘Alkemijskog poliptiha’ nazvali uništenima, nenosivima… Možeš li nam to pojasniti?
To je stvar osobnog poimanja proizvoda i, na kraju krajeva, znanja i odgoja. Međutim, ne polazim iz pozicije da ja taj proizvod želim masovno prodati. Želim da taj predmet pronađe svog vlasnika, a pronaći će ga kada uspije ostvariti komunikaciju s njime, kada on iščita sve implementirane informacije i slojeve. Tada će se dogoditi klik.

_ Stvaraš li na taj način svojom odjećom svojevrsnu anti-modu, tj. odjeću kojoj je prvotna svrha da upućuje na određenu problematiku, a ne da u prvom redu bude nosiva, potrošna, svakodnevna?
Anti-moda je ustvari moda, jednako kao što je anti-parfem samo parfem. Anti-moda za određene recipijente nikad nije niti postojala. U svakom vremenu postoje korisnici baš tog proizvoda koji bi većina nazvala anti-modnim. Za te konzumente to nije anti-moda, već moda. Za nekog je sve nosivo, potrošno i svakodnevno.

_ OOS se bavi propitivanjem ‘druge kože’. Koji je tvoj osobni odnos prema odjevanju kao uobičajenoj praksi svakodnevice? Što je za tebe druga koža?
To je projekcija vlastite ideje sebe na vlastito tijelo. Na kraju dana, to je sistem na kojem funkcionira moda. Modna industrija sugerira kolekciju kojom ti možda želiš komunicirati, no to nužno ne znači da je to ‘prava slika’ tebe. To možda može biti tvoja ideja iskrene, stvarne projekcije tebe, tvoja fantazija ili jednostavno laž. Tu se otvara i tema zavođenja, straha i različitih mogućih tipova ‘oklopa’. Svi mi kroz modu nastojimo komunicirati bez riječi, o vlastitom identitetu, stavovima, o onome što jesmo ili želimo da ljudi misle da jesmo. Uvijek ostavljam otvorenu mogućnost da netko laže o onome što ‘govori’. Bez osude, jasna mi je takva komunikacija na širem spektru. Kada želim lagati, onda lažem. I svjestan sam toga. To je moda, other skin je… moda.

oos_sv_011 oos_sv_012 oos_sv_013 oos_sv_014 oos_sv_015 oos_sv_016

razgovarale: try1on_ i vanchaaa_   fotografirao: matija kralj_


OOSVRT

vizual_mjeseca_01_15

Godinu smo započeli razgovorom za Libelu, u kojem smo pokušali odgovoriti na pitanje što je (za nas) On Other Skin, koja je uloga odjeće u današnjem društvu i njezine reprezentacije, no tijekom godine druga koža nadrasla je odjeću i obuhvatila i prostor, koji nas okružuje i koji percipiramo kao blizak, vlastit, osoban, koji razlikujemo u odnosu na onaj koji vidimo kao tuđi; obuću koja nadrasta puku svrhu anatomske zaštite nogu ili estetsku funkciju i postaje simbol i podsjetnik na daleki put koji smo prešli; masku koju stavljamo kao zaštitu od vanjskog svijeta, doslovno i figurativno, iz opreza ili za zabavu. Druga koža postaje dijelom i manifestacijom našeg identiteta, što je u fokusu svakog našeg eksperimenta, analize, (de/re)konstrukcije. Istraživanje identiteta, kako vlastitog, tako i poimanja tuđeg, ove smo godine radili kroz zanimljive razgovore s različitim sugovornicima – od Igli i njihove radne (i modne) filozofije, inspiracije i metodologije, Janetina rušenja stereotipa, o dobrom dizajnu i socijalnoj osviještenosti s Dragom Komparak… Ali i kroz suradnju s VULETICHORTIG.

On Other Skin dobio je novo ruho (na koji smo jako ponosni i dizajnericama iz NJI3 i Žacu beskrajno zahvalni), gostovao u Briljanteenu i osnovao vlastiti Youtube channel.

Osvrnuli smo se i na neke aktualne fenomene kao što je selfie, nogometna groznica, sudjelovali u projektu Fashion Revolutionborili s vjetrenjačama, brinuli o zdravlju i egzistencijalnim pitanjima

Turbulentna kakva je bila, potaknula je mnoge promjene, preispitivanja i inspiraciju, čije rezultate željno iščekujemo u novoj godini.

Neka vam je svima uzbudljiva, uspješna i pozitivna!

rr0se_


ON OTHER_ I-GLE 025 Capsule kampanja jesen/zima 2014/2015

oos_i-gle_01

Nakon intervjua s dizajnericama I-GLE koji smo objavili u listopadu, imali smo priliku vidjeti i najnoviju kolekciju, u stvarnosti te u najnovijim vizualima za koje su ponovno zaslužni Decker+Kutić.

Razvijena kao vrlo čista i koncizna formalna priča koja propituje ženstvenost maskuliniziranog stila. Povezanost forme s kolorom i detaljem je vrlo dosljedna i u oblikovnom smislu naglašava ritam i arhitektoniku ideje. Kontrolirani akcent šarenog i organičnog momenta preuzima na sebe ulogu ekscesa koji svojom prividnom različitošću komplementira cjelovitost teme.

Kampanja je svoj idealni scenografski okoliš pronašla na lokaciji kuće u izgradnji u zagrebačkom podsljemenskom ozračju.’ – kažu autorice o samom konceptu.

Nama je zanimljivo vidjeti kako i prirodni, meki i zimski materijali mogu dobiti jednu oštriju crtu, a jednako je zanimljiv sukob prirodnog i artificijelnog, organičkog (samih odjevnih predmeta) i oštrog (arhitektonskih formi). Sukob u skladu.

oos_i-gle_02

oos_i-gle_03

oos_i-gle_04

oos_i-gle_05

oos_i-gle_06

oos_i-gle_07

oos_i-gle_08

oos_i-gle_09


ON OTHER_Stvaranje lažnog osjećaja

bc7

 

BC vidi ideju korporacije kao način stvaranja bezlične slike, brand iza kojeg se bilo što može dogoditi.

 

bc2

 

Umjetnički kolektiv koji se skriva iza loga BC zaintrigirao me prije nekoliko godina kada je organizirana njihova velika retrospektivna izložba pod nazivom Bernadette Corporation: 2000 Wasted Years u New Yorku. Vodeći se aproprijacijskim strategijama preuzimaju modne slike koje puštaju u daljnju cirkulaciju kao ironičnu kritiku modnog sistema. Aproprijacija se inače zbiva u obrnutom smjeru, modni sustav usisava najraznovrsniji vizualni sadržaj koji potom rekontekstualizira i pakira kao poželjan proizvod.

 

bc5

 

Prisvojili smo korporativnu kulturu kako bi pobjegli od toga da budemo isključivo umjetnici ili dizajneri s jasnim identitetima.

 

bc7

 

Bernadette Corporation operira na skliskoj granici umjetničke i naizgled korporativne produkcije, a prvenstveno ih zanima mimikriranje korporativnog konteksta kroz ironičnu i ambivalentnu igru sa strategijama brendiranja i istovremeno incognito djelovanje unutar modnog sistema. Kritizirajući različite modele produkcije vizualnog sadržaja žele aktivirati subverzivni potencijal slike koji se ostvaruje kroz vješto manevriranje s kontradiktornim signalima sveprisutnim u modi. Kritika modnog sustava zapravo je samo prvi sloj kolektivnog obraćanja i ironičnog zadirkivanja. Provokacija je upućena nadalje i samom umjetničkom svijetu.

 

bc4

 

Kako možemo pronaći kritičku distancu u odnosu na ono što radimo kao pojedinci, a kako tu distancu kreirati unutar društvenih struktura u kojima djelujemo.

 

bc6

 

U periodu od 1999. do 2001. BC je aktivno publicirala vlastiti časopis Made in USA koji se također poigrava s očekivanim modnim vizualnim kodovima u vidu eklektičnog spoja mode, umjetnosti i glazbe, a funkcionira kao eksperimentalna publikacija. Hibridna i kolažna forma ujedinjuje i isprepliće umjetničku publikaciju i ideju i vizualnu strukturu modnog časopisa.

 

bc1

 

To je anti-umjetnički stav, prihvatiti ovakvu obilnu komercijalizaciju. Odabiremo radije govoriti zajedničkim jezikom.

 

*Tekst u italicu je dio intervjua s BC koji je objavljen ovdje.


ON OTHER_Moj monsun ili o kulturološkoj važnosti kiše

Dolazi monsun. U daljini dopire jeka snažna poput oceanskog vala. Plima je na nebu. Oblaci se zgušnjavaju u duboke tamne nerazgovijetne krajolike tjerane vjetrom, utopljenim u okolnom drveću. U početku je samo tupa jeka golemih kapi koje se lako kao staklene perle razbijaju o listove kokosa i banane.

Onotherskin_monsun3

Sve se događa u nekoliko minuta, nema vremena za bijeg ako se nađeš nasred ulice. Težina vode je na ramenima, kapi imaju sitne strelice koje bodu poput ugriza mrava. U jezercima koja se na ulicama stvore u sekundama, utapaju se prezreli jackfruiti, papaje; sočna tkiva tropskog voća. Ispod limenog krova, zvuk vode je posve zagušujući; ne dopušta razmišljati, veći je od arhitekture, od postojanja. To je zvuk apokalipse, kraja.

Ali monsun nije apokalipsa, niti kraj. Za gotovo 700 milijuna ljudi koji nastanjuju Jugoistočnu Aziju, “zimski” monsun je svetinja, naklonost bogova svih religija, kiša radosti. Štoviše, to je razdoblje kulturne raznolikosti, kreativnog obilja za umjetnost i literaturu u kojem su rođeni kozmički hinduistički mitovi, hramovi, poezija, narativno plemensko slikarstvo, odjeća, tradicionalna arhitektura…

Onotherskin_monsun1

Riječ monsun dolazi iz arapskog jezika, mäwsim koji označava sezonu, godišnje doba, promjenu koja je tako potrebna u podneblju vječnog ljeta.

U Jugoistočnoj Aziji ništa nije važnije od dolaska monsuna. Nakon mjeseci ekstremnih temperatura dolazi vlažna fronta ekstatičnog tlaka koja opušta zrak, čineći ga podnošljivim. On čini glavni impuls za lokalno gospodarstvo, a odgoda dolaska od samo jednog tjedna može značiti katastrofu.

////
Nisam znala kako promatrati i što razmišljati o toj neprestanoj, moćnoj kiši. U početku je bila nužno smetalo, nezgoda koja ne dopušta slobodno kretanje. U nešto više od godine dana života u Singapuru, u kojem je svaki dan nalikovao prethodnom, shvatila sam važnost monsuna. Singapurska kišna sezona, meteorološki markirana od prosinca do ožujka, na simboličkoj je razini postala mnogo važnija. Kiša je znak za ritualni završetak, ritualnu stanku u godišnjem ciklusu sastavljenom od dualiteta- suše i vode.
Monsun je naše vrijeme za refleksiju, kozmičko poništenje uz priliku za novi početak.

Onotherskin_monsun2

 

Fotografije: Miro Roman